O Vladimiru Nazoru
Vladimir Nazor rođen je 30. svibnja 1876. u Postirama na Braču. Na rodnome otoku polazio je pučku školu, u Splitu klasičnu gimnaziju s koje je prešao na sedmogodišnju realku, te maturirao 1894 godine. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu (Austrija) i jedan semestar u Zagrebu, a diplomirao 1902 godine. Počeo je raditi kao suplent u splitskoj gimnaziji, potom kao profesor u Zadru te od 1903. do 1918. godine u Istri (Pazin, Kopar i Kastav), koja je presudno obilježila njegovo stvaralaštvo. Dvije je godine u Zagrebu, a potom upravitelj dječjeg doma u Crikvenici, 1926. na Sušaku, ponovo u Crikvenici, a od 1931. opet u Zagrebu do umirovljenja 1933. Krajem 1942. odlazi s Ivanom Goranom Kovačićem u partizane. Obavljao je više političkih dužnosti u vrijeme i poslije rata (predsjednik ZAVNOH-a, predsjednik Sabora). Još 1919. godine postao je dopisni, a 1940. redovni član JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti). Pisao je pjesme, prozu, kritike, eseje, feljtone i studije, prevodio i sastavljao antologije i školske udžbenike. Jedan je od najplodnijih i najpopularnijih naših međuratnih pisaca. Umro je u Zagrebu 19. lipnja 1949.
Važnije su mu knjige:
- Slavenske legende (Zadar, 1900.)
- Knjiga o kraljevima hrvatskijem (Zadar, 1904.)
- Veli Jože (Ljubljana, 1908.)
- Lirika (Zagreb, 1910.)
- Istarske priče (Zagreb, 1913.)
- Utva zlatokrila (Zagreb, 1916.)
- Medvjed Brundo (Zagreb, 1916.)
- Stoimena (Zagreb, 1916.)
- Priče iz djetinjstva (Zagreb, 1924.)
- Istarski gradovi (Zagreb, 1930.)
- Šarko (Zagreb, 1930.)
- Pastir Loda (Zagreb, 1939.)
- Zagrebačke novele (Zagreb, 1942.)
- Putopisi (Zagreb, 1942.)